JustMelissa - “Osoba se može smejati ili plakati. Svaki put kada plačeš možeš se i smejati. Izbor je na tebi.” Endi Vorhol
  • Home
  • Galerija
  • O meni
Home
Galerija
O meni
JustMelissa - “Osoba se može smejati ili plakati. Svaki put kada plačeš možeš se i smejati. Izbor je na tebi.” Endi Vorhol
  • Home
  • Galerija
  • O meni
Browsing Tag
saveti
Sve o svačemu

Veštačka inteligencija protiv vulve

05.07.2023 by justmelissa Нема коментара

Ćutimo. Ćuti on, ćutim ja, sedimo jedno preko puta drugog, kao dva stranca sa autobuske stanice. Čekamo da više dođe taj autobus i da se ta ćutnja prekine. Gledamo u pravcu ulice samo da vidimo kako autobus nailazi. E, takav osećaj sam imala te večeri. Blinka očima on na mene, blinkam ja na njega, i ono večito pitanje „I, pričaj?“, pa ide odgovor „Šta?“, i onda opet ćutanje, pa red blinkanja i istih pitanja i odgovora. Otišla sam na spavanje umorna od ćutanja. Jebeš ti ovo pomislih u sebi, ja da ti vadim reči kleštima, vala, ne mogu. Pričaj rođeni ako hoćeš, ja da trčim za autobusom, ne mogu više. Sutradan pijem kafu na terasi, obuzele me misli sva sam se začkiljila gledajući u jednu tačku, i nailazi neko meni jako drag. „Kuvaš kafu?“, viče me. „Evo ustajem!“, skočih sa ležaljke kao oparena. „Metni kafu, eto me za pet minuta, odoh do prodavnice“. Sad vi mislite kako sve priče sa Netfliksa započinju nekim velikim dešavanjima, a zapravo, ne. Sve priče počinju i završavaju se sa „Stavi kafu, imam nešto da ti pričam…“…

Ovako smo i mi započele priču kako vulva, da ne budem prosta i kažem reč na p, i dalje vlada svetom, a svetom vladaju muškarci, tako da muškarcima vlada vulva. Tačnije „Sve se i dalje vrti oko p…. vulve“. Ne smem jebiga da kažem tu reč majka mi ovo čita, pa ima da me otera u istu tu reč, plus reč materina = „Jesam te tako vaspitala sve ti j…. bezobrazno, samo laješ!“. Reče mati moja meni a jutro započinje tako što nam svima mamicu po na osob dok ispija prvi srk kafe. Opet kafa, jer kako drugačije.

Osoba koju ne želim da imenujem… Malo je teško pronaći dovoljan broj reči kojim bih je pohvalila. Jednostavno, mama, doktor nauka, zmaj. Ukratko a sve sam rekla. Tačno nekako s početka februara kada se vratismo sa zajedničkog zimovanja na Staroj Planini, pozvala me i rekla „Ajde na kafu, imam nešto da ti ispričam“. Dođem ja kod nje, i ne da sam popila kafu nego i dve rakije. Nekako je ispalo da je njen brak za koji sam mislila da je jedan od onih koje želim da opišem kao „Tako treba“, klasik pisan kao kliše sa epilogom – muž se zaljubio u mlađu i odlučuje da napusti „dosadnu ženu“. I ne bih ja dalje o ovome, jer su mi bliski i jedno i drugo, a cenim ih dovoljno pa ne bih zalazila o detaljima. Jesam ja novinarka, ali nisam đubre. Mada jesam žensko, pa moram malo da lajem.

No, kako smo došle do p…. ovaj vulve. Nakon mnogobrojnih terapija na koje je otišla, isplakanih suza, osuđivanja sebe, njega, porodice, okruženja, što bi rekli svega i svačeka, kojekakvog jedenja govana, da me prostite na izrazu, ( za ovo nema adekvatne zamene koja najbolje opiše to što jeste), konačno smo došle do zaključka uz srk kafe – „Sve se na kraju vrti oko p…. vulve“.

Pa opet srk kafe.

Minut ćutanja i klimanje glavom, „Jebote…“.

Istina je da smo kao društvo napredovali toliko da će nam uskoro veštačka inteligencija, koju i sama arčim, brisati guzu, opominjati nas kada i šta da jedemo, obavljaće sve naše poslove, zameniće nas u svakom smislu jer su pametniji, jel. A mi smo to stvorili! Mi, tako veličanstveno pametni, napravili smo veštačku verziju samih nas. I to je strava. Sa svojih 34 godine prisustvovala sam eri evolucije mobilnih telefona, pametnih uređaja, i sada veštačkoj inteligenciji. Zaista zadivljujuće. I ma koliko se ja toga plašim, istovremeno se divim. Međutim… U momentu kada bi čovek pomislio da je svet došao do pika svoje savršenosti, shvatam da smo mi, ljudi, i dalje obična stvorenja koja se mlate sa suprotnim polovima oko najprimitivnije stvari – pi…, vulve.

Ko je kome dao, za koliko, koliki je, zašto nije neko nekom dao i kada će dati.

Čega?

Pa P…..E!

Uzimajući u obzir da smo i ona i ja dva akademca plus ona doktor ( milion bodova više), nismo želele sebi da priznamo da je sve u stvari tako jednostavno… Kako je moguće da um čoveka, bilo kog, zavrti jedna vulva… Gde je veštačka inteligencija sad da vas pitam! Šta sad od tolike mudrosti, leteća kola, pametni usisivači? Mora da je taj deo zvani „Ne nasedaj na p….“ očigledno neko zaboravio da ugradi, implementira, jer je programer morao da gleda pornić pa se zaboravio. Haaa…. Kako sam odvratna, ali realno.

Naravno, iz našeg ugla je sve tako prosto, dve zrele žene sede, piju kafu, pričaju o knjigama, šta je koja pročitala, čula, osvešćujemo svoje skrivene talente, potrebe, mi se žene ubismo od nekog nadograđivanja pameti, ubismo se od samodokazivanja, dok muškarci i pored sve date im moći i dalje gledaju kako sebi da sjebu život zbog …. Vulve. E, ima do kraja kolumne da lanem, taman me moja Ikica na lomači palila.

Setih se ja u duhu razgovora, dok srčem kafu kako mi je muž jednom rekao da ukoliko mu ne budem dala, tačnije, ukoliko mu kažem da nikada više dobiti neće, on bi me ostavio i potražio bi onu koja hoće. Kada mi je to rekao bila sam šokirana količinom primitivizma koju moj muž nosi u sebi, iako ga držim za jako pametnog čoveka. Jer nisam shvatala da to što ja ne dam iz meni bitnog razloga a to je – ljuta sam, idiote čitaj između redova nisi ni ti Bred Pit pa i dalje te volim i širim noge, jer ljubav – nije parola kojom se i muškarci vode…

Hm… Pa kod njih je još prostije, ne daš – ima ko hoće. A to što si ti majka njegove dece, stub kuće, itd, to je lepa moja tvoj problem. Shvatih onako kao iz keca, nisu muškarci krivi što ne znaju da čitaju između redova, jer se neka tamo piii…. vulva nudi i za mnogo manje para i truda. Samo je ta što nudi shvatila pravila igre i ona ubira plodove svoje mudorsti a da to nema nikakve veze sa emocijama. EEEEEEE BATO MOJ!

Mislili smo cela veka pogrešno, da muškarci diktiraju pravila igre. Kakva omaška. Vulva je određuje. Rupa je rupa, a ako je i apgrejdovana, ihaj! Milina! Što bi značilo ako je mačka sa ful opremom ( čitaj, usne, silikoni, kosa, fileri), tim je sve lakše i bolje. Rupa u paketu, što bi se reklo. Čizburger i pomfrit, plus šejk od jagode na kraju. Da, da, dobro moji… Svi smo u problemu.

Postojimo i mi neke koje ne znamo da manipulišemo vulvom, pa najebemo kao moja dobra prijateljica, i postoje dame koje znaju da manipulišu, ali one imaju jasna pravila i vrlo često, tarifu ( po kursu koji ne određuje Narodna banka Srbije).

Jbg, žene i dalje kada varaju to je najčešće rade zbog nedostatka ljubavi. Kakav kliše…

I tako, sa jedne strane su mučevni muškarci puni moći u večitoj potrazi za vulvom koju bi platili koje ih vrte oko malog prsta, a sa druge strane mi žene koje smo pune obrazovanja, kulture i pameti bez tih muškarca.

Pitanje se nameće samo od sebe, i, šta sad?

Pa, vidi, kucaj ChatGTP. Ja sam ga pitala šta bi bilo kad bi bilo. I nema nigde saveta

– kozo jedna, jedna kozo, budi malo mudrija, manipuliši vulvom!

Pa, šta znam…

Nas od malena uče da budemo pokorne, poslušne, čedne, vaspitane, mile, snažne, jake. Vulva? To ti služi da rodiš dete i da imaš probleme sa grlićem materice.

Ali, ako pitate bilo koju mudriju baku rekla bi nam vrlo prosto – daš mu kad hoće a ti radi kako hoćeš.

I tako dok lud jebe zbunjenog, svako svoju pravdu tera. Niko ne zna šta je ispravno, a ja znam samo jedno da sam od svega izvukla pomalo za nauk. Držite me za prostu ženu koja sve ovo piše, briga me baš. Ja se nadam da posle nekog vremena neću imati prilike da slušam kako je neku od vas muž ostavio zbog druge vulve. A i vi muškarci, brate mili, ne mogu da verujem stvarno, pa zar je moguće da vas i dalje hvataju na rupu! Idi bre… Poraz. Braćo draga, razumem ja vas ali razumite i vi mene.

Život je obična stvar, možemo mi izmisliti Boga na štulama, sve je tako prosto i dalje. I ti koji su izmislili pametne telefon i oni su se razvodili zbog mlađane vulve, gubili milione zbog vulve, propadali finansijski zbog vulve.

Suština je da smo i dalje u biti kromanjonci u glavi, dok nam pametni usisivač sređuje kuću. Vodimo neke nebitne bitke, ratujemo jedni protiv drugih, bijemo se, varamo se, umesto da se razumemo. Nije bitno ko je ko, ako si čovek briga me šta imaš među nogama. Varaj, ganjaj sojke baš me briga, budi razumno biće, ne daj na sebe, drži do sebe – bilo koji pol da si. Poštuj, čuvaj, voli – sebe pa i druge.

Srk kafe.

„Nego, ubiše me ove dlake baš mi urastaju…“.

„Ja sam se picnula sinoć, sve sam počupala, sutra idem u provod…“.

„Boli te uvo, jašta tako i treba.“

Srk kafe i ljubav u vazduhu za to što je razumem, što ona razume mene, što smo uvek jedna za drugu tu, što su nam deca zdrava a za sve drugo nas zabole,

p i č k a.

Share:
Reading time: 8 min
JustMelissa

Trulež na prstima

02.12.2022 by justmelissa Нема коментара

Pisati vama nakon dužeg perioda lenčarenja, tačnije, pisanja za druge a ne za sebe, to vam je kao kada se nađete na kafi sa starim prijateljem. Ne zna se tačno čijom krivicom se niste čuli ni videli toliko dugo, kao da bože mi te oprosti ne postoji kamera na telefonu. Pa onaj momenat neprijatnosti kako započeti razgovor. Tema je toliko, svašta vam se izdešavalo, i ono bitno i ono manje bitno u životu. I mogli ste da ga okrenete ili on vas, da podelite radost ili tugu. Ali niste, izabrali ste zaborav, ćutanje, izgovore zašto niste napisali poruku ili okrenuli telefon. I sada vam je neprijatno, znate koliko ste bili bliski, koliko još uvek i jeste, ali ste dozvolili da se nekako prosto, udaljite. Sada je neprijatno, dok sedite tako jedno preko puta drugoga i gledate se sa kiselim osmehom. Niko nema petlju da prizna, da se izvini. Kopate teme o lošem vremenu, parking mestu i poskupljenju mleka.

Tako vam je baš i ovo moje pisanje… Šta da vam sada pišem pre. Hoću li reći izvinite odmah na početku kako bih vas poštedela glupih uvoda, kićenja teksta i tako toga? Ne znam, ali znam da sam se pisanju uvek vraćala kada bih ostajala bez posla. Pa, da krenem…

Pre samo dve godine u ovo vreme hvalila sam se kako sam postala urednica, kako sam ostvarila san, itd. E pa, probudila sam se iz sna. Bitno je da znate da niko od mojih kolega sa kojima sam vredno radila u jednoj malom redakciji nije kriv za propast koja nas je spopala kao vaške malo dete. Puna nam glava, doslovno, a ne možemo da ih se ratosiljamo. Elem, bilo je lepo dok je trajalo. Stvorili smo jednu, pa hajde da tako kažem, disfunkcionalnu porodicu razvedenih roditelja čiji otac ne plaća alimentaciju, ali se majka trudi da to kao opstane.

Međutim, ni majka nije svemoćna. I ona je samo, čovek. Puče tikva svi se razbežasmo.

Iskreno, osećala sam se kao da mi je deo tela oduzet. Pravila sam se da me ništa od toga ne dotiče, da me boli uvo. Istina je da sam sedam dana ležala u krevetu. Kao da sam bolesna, a ništa mi nije. Svaki mišić u telu me boleo. Dala sam deo sebe…

Kupila sam stvari sa stola u običnu plastičnu kesu. Gurala sam sve onako bez reda. Moj fikus koji je jedini napredovao u toj firmi, skućio se na Bežaniji. Dala sam ga nekome ko je o njemu brinuo, zalivao ga, mazio. S knedlom u grlu a nadrkanim stavom koračala sam hodnikom, sudarajući se sa kolegama koje su iznosile svoje stvari.

Odjednom mi je bilo muka. Stajala sam na vratima ulaznih vrata, svesna da je kraj, finito, nema više. Zajebani smo. Nosi se sa tim Milice. Frknula sam onu kesu punu stvari u kantu. Sela u kola i zapalila odatle.

Tako vam se završila ova moja emotivna veza, do sada najduža. Ostavljena sam bez odgovora zašto je sve puklo. Nema razgovora, nema pojašnjenja, ostala su prosto samo sećanja.

Nakon skoro mesec ipo dana od „raskida“, od silnih emocija ostala je rupa, ništa. Zapitala sam se, zašto mi je tako silno potrebna potvrda za sve što pišem? Kome se ja to pravdam, dokazujem, pokazujem? Vama čitaocima ili samoj sebi?

Shvatila sam da sam se izgubila u moru informacija, najava, blogova, postova, storija. Važnije je postalo ono što vi vidite i mislite o nama koji kreiramo sadržaje, nego li to šta sami tvroci sadržaja, tj. neki tamo mi, mislimo, verujemo, želimo sami za sebe, šta je to za šta se borimo. Sve je na prodaju, komad neba i metar vazduha, a očekujemo da nas vi, čitaoci i dalje podržavate, da nam verujete. A vi hoćete, jer smo vas tako isprogramirali, da od naših objava zavisite. Vi se smejete i plačete kada mi to želimo. Listate, lajkujete, šerujete naše misli, poruke, filozofske citate. Jedete, vežbate, spavate, vodite ljubav, rađate, dojite, stojite, sve na zahtev, na klik. Verujete nam, a mi digli ruke od nas samih.

Osećala sam se potpuno izgubljeno…

Nisam pripadala više ni svojoj novinarskoj branši, mastilu i peru, niti ovoj novoj izmišljenoj, digitalnoj formi.

Sve što je bilo iole važno prodalo se kliku, šeru, riču, postovima, kamerama, analitici, politici…

Ja više ne verujem u reči. 

Izdala sam slovo i pisanije, a ono što je najviše bolelo, izdala sam, sebe…

Ta ravna linija dovela me do momenta kada sam se zapitala da li ja uopšte želim da se bavim poslom za koji sam se školovala, silno trudila, izgarala za svaki korak napred.

Nije mi bilo jasno, kako je moguće da mi se obilo o glavu:

„Pazi šta želiš, možda ti se i ostvari…“. Aaa jebote, kakav kliše…

Umesto da se zahvalim bogu na svemu što mi je dao kao priliku, ja kukam jer sam jednu bitku izgubila.
E pa neki si, stoko nezahvalna.
Boga se setim samo kad zaškripi.

Hladno popodne na trgu. Hvatala sam tragove sunca ne bi li mi malo ogrejalo obraze. Ljudi se nasumično sudaraju laktovima od uvučenih šaka u džepove kaputa dok užurbanim koracima prolaze jedni pored drugih. Svukla sam crveno ćebence sa stolice u bašti i pokrila noge. Nije mi se ulazilo u lokal. Ne volim gužve, a sve manje volim i ljude. Kuvano vino klizi niz grlo ostavljajući tragove cimeta na mojim usnama.

Morala sam sebi da priznam baš tog četvrtka…

Sasvim je OK da sam i loša isto onoliko koliko sam i dobra u svom poslu, a da je pad na guzicu sasvim legitiman i poželjan. Isto tako sasvim je OK da vam se ne dopadnem, OK je i to što me ne prati armija ljudi, što vas boli uvo za moje slike, objave, pisanja i slično. OK je i to da mene boli uvo šta ljudi misle. Izgubljeni u moru lažnih moralnih načela, propagiranja nekakvih kodeksa časti, prosipanja filozofije svuda i za sve, traženja Boga u nekim nebitnim stvarima, najviše smo i nepovratno izgubili svoju ličnost. Sve je izvrnuto naopačke, a neće nam biti bolje dok talog prljavštine ne izađe iz naši tela, naših duša. Taj trulež sa prstiju mora se sprati, moje makar kroz ova slova.

I boli me batina za sve. Nemam ja potrebu da se više ikada i u ime bilo koga i čega menjam. Sprcala sam tolike godine vodeći se mišlju da moram biti dovoljna drugima kako bih bila i sama srećna. Ma ne moram ja ništa.

Nisam ja sebi majku birala. A niste ni vi.

Na vrhu svakog uspeha đavo čeka i vreba. I nećemo se praviti kako to nismo znali dok budemo postavljali heštegove ispod slika #dominacija, #budiuspešan, #samojako, #motivacijauspešnih, #bogatiiludi, itd…

A onda nekoliko selfija iz manastira čisto radi savesti. #molitva #isusedajmilavljesrce

Ofarbala sam se u plavo, pustila sam kosu. U junu operisala tumor na nepcu, kasnije mi iskoči još jedan na vratu. Benigni kažu sve se da izvaditi. Deca dobro, mama mi ide u Švicu da čuva decu jer mala joj penzija a neće našu pomoć. Sestre svaka na svoju stranu, bogu hvala zdrava im deca. Ćale ko ćale, redovno se kontroliše, nije to sve bajno ali gura. Nisam odavno nani na grob otišla, noćima želim da je sanjam. Malo sam se popravila. I tako…

Ceo život u par rečenica vam ispričah. Da reko skratim onu neprijatnost susreta dva stara prijatelja, u ovom slučaju vas i mene.

Hoću li reći izvinite što vam nisam dugo pisala, barem na kraju, kako bih vas poštedela glupih zaključaka, kićenja teksta i tako toga?

Ne znam, ali znam da sam se pisanju uvek vraćala kada bih ostajala bez posla, jer se jedino tada vratim sebi…

 

 

 

.

 

 

Share:
Reading time: 6 min

Скорашњи чланци

  • Veštačka inteligencija protiv vulve
  • Ne znaš, majko, kako je dete roditi
  • Eurokrem, Zejna i ja
  • Masakr duše
  • Trulež na prstima

Скорашњи коментари

  • Jang на Kokoš i ostala živina
  • Required на Da čika Velja bonu?
  • justmelissa на Deda Mraze, lažove
  • Marijana на Deda Mraze, lažove

Архиве

  • јул 2023
  • мај 2023
  • март 2023
  • јануар 2023
  • децембар 2022
  • новембар 2021
  • август 2021
  • мај 2021
  • новембар 2020
  • фебруар 2020
  • јануар 2020
  • децембар 2019
  • новембар 2019
  • август 2019
  • јул 2019
  • јун 2019
  • мај 2019
  • април 2019
  • март 2019
  • фебруар 2019
  • јануар 2019
  • децембар 2018
  • новембар 2018

Категорије

  • Collaboration
  • JustMelissa
  • Sve o svačemu

Мета

  • Регистрација
  • Пријава
  • Довод уноса
  • Довод коментара
  • sr.WordPress.org

O meni

Pozdrav, moje ime je Milica Maksimović, JustMelissa. Kolumnistkinja, novinarka, mama. Obična žena koja sa porodicom živi u Beogradu. Opisaću vam život svakodnevnice, sve što vidimo, a pravimo se da ne vidimo, osećamo a ne iskazujemo, ne smemo a hteli bi reći…

 

Subscribe to our Newsletter

Popular Posts

Deda Mraze, lažove

Deda Mraze, lažove

03.12.2018
Da čika Velja bonu?

Da čika Velja bonu?

21.12.2018
Kokoš i ostala živina

Kokoš i ostala živina

22.02.2019
Velika deca, mali roditelji…

Velika deca, mali roditelji…

05.11.2018

Категорије

  • Collaboration
  • JustMelissa
  • Sve o svačemu

Instagram Feed

[instagram-feed]

Ознаке

brak drugarice kolumne lifestyle mediji novinarka novinarstvo pisanje razvod saveti veštačka inteligencija

Recent Posts

Veštačka inteligencija protiv vulve

Veštačka inteligencija protiv vulve

05.07.2023
Ne znaš, majko, kako je dete roditi

Ne znaš, majko, kako je dete roditi

09.05.2023
Eurokrem, Zejna i ja

Eurokrem, Zejna i ja

28.03.2023

Search

https://www.youtube.com/watch?v=fy2ZF2ks-9E

Subscribe to our Newsletter

2018 © justmelissa.rs