Minimalizam u meni

Photo by Maja Riznić
Model Monika Galić

Hrabra, odvažna, smela, drugačija.

Žena koja zna šta ne želi, žena koja ima što za reći a ne govori rečima. Ne pridaje važnost epitetima. Ona – bilo da se razmeće teže dostupnim predmetima poput duge haljine haute couture, bilo da prihvata i nameće uniforme tipa farmerki i debelih džempera, ona nastavlja da se bori za svoj cilj i ostane dosledna. Njeno odelo kazuje i govori, ako ne i više, a ono isto toliko koliko i drugi “sistemi znakova”.

Odevanje te žene teži ka svakodnevnom izgradjivanju individualne slobode. Samo kreiranje osobenosti trebalo bi da bude smisao odevanja. Prateći kroz istoriju prvi znak revolucionarne borbe protiv neke ustajalosti jeste bilo odevanje. Koliko čovek kao individua, ima prostora da na neki način, kreira sebe ako se moda ili način odevanja, menja toliko često? Pametan čovek zna da odeća koja ima svoj znak odevanja, svoj sistem znakova, nikada nije izvan trenda. Ispod same površine tog trenda postoje tokovi koji su na duže staze. Samo se povodljivi i oni bez svog ličnog pečata okreću diktaturi, nazovi stila, potrošačkog društva. Postoje elementi koji su rezultat jedinstvenog i zdravorazuskog pristupa svakodnevnici i koji se ne menjaju. To što se krpice kroje na duže pa na kraće, malo gore malo dole, na skoro svakih šest meseci, to nikako ne sme da menja suštinu onoga što se zove lični pečat i ono što želite da ostavite a to je utisak.

Kažemo da prvi utisak nije bitan. Bitan je itekako. Vizura onoga koji nas posmatra, sve što se na nama okom može uhvatiti i zapaziti,naš sam način odevanja, biće kamen temeljac gradjenja mišljenja o nama, nekome ko nas ne poznaje, a ima priliku da nas upozna kroz to što predstavljamo u tom datom momentu. Na tom temelju odevanja, oni malo mudriji i vispreniji poznavaoci psihologije čoveka, sa dosta egzaktnosti mogli bi utvditi skoro sve o psihološkim karakteristikama čoveka.

Čovek prezaposlen umoran i iscrpljen, nema puno vremena a ni snage da brine o nekim stvarima o kojima bi inače trebao brinuti. Jedna od tih stvari jeste sam koncept odnosa prema sebi. Odnos  prema sebi zahteva dosta energije, posvećenosti, truda. Danas smo svedoci obrnutog procesa gde se energija rasipa na nebitne stvari a posvećenosti nema ili je na ivici razumnog i dopustljivog. Odnos sam sa sobom te i odnos sa umetnošću sve je manja i tanja. Umetnost traži snagu, jednu konstantu, traži neposredno jedinstvo sa sobom. Kako čovek u svom tom ludilu haosa zvani svakodnevnica da još prati i trendove, načine odevanja? Kupiće magazine, pratiće sajtove, blogerke, prihvatiće savete i samim tim potpuno izgubiti individualni odnos prema odeći, a samim tim na taj način i upropastiti svoj fizički i duhovni izraz. Ali, ako čovek nije čovek nema tog magazina ni te mode koji ga mogu napraviti da to i postane.

Što se tiče naših kulturnih paradigmi, skoro sve su imitativne, sve se bazira na čistoj reprodukciji tradicionalizma. To se odražava kako na mišljenje pojedinaca i grupa tako i na način odevanja. U svesti gde se sve vrti oko standarda i okorelog Balkanizovanog mišljenja, iznutra nas odredjuje tradicija, spolja modna imitacija. Kreće se sa imitacijama u oblačenju, kasnije ta imitacija se prenosi i na mišljenja većine pa sve do ideja koje se zastupaju. A uzrok tome je ništa drugo do sam mentalitet.

Zato me pored svih gore navedenih stavki koje sam iznela smela i odvažna Ona, koja  se čvrsto drži svojih uverenja, stil svoj koji brani ćutanjem a opet ta silina iz nje koja udara na oko posmatrača, ostavila me na razmišljanje.

Moda nije tipizirani izraz onoga što srećemo na malim ekranima, po magazinima i te ljude koje nazivamo “bogovima stila”. To nisu ljudi koji nose kreacije, nije ni modni kreator.

Po meni, moda je razmišljanje o odeći, ali i samim tim razmišljanje o sebi, o onome što želim prezentovati kada to odelo obučem. Stilizovati neizrečeno od onog što trenutno jesmo, čak i kada navodno ne marimo za odelo. Tada najviše u osnovi tog zanemarivanja leži zahtev da nam odelo koje nosimo bude “druga koža” neprimetna i savršena. Ta “druga koža”, mora biti samo moja, samo meni svojstvena, neobična, radjena po meri i mojim senzibilitetima, te tako i moj odnos prema odelu koje nosim. Istorija piše da se čovek nije dao dobrovoljnom uramljivanju i lišavanju svojih sloboda, te se nadam da ćemo se setiti toga i kada je slepo praćenje trendova u pitanju i nametanje samog načina odevanja.

Doslednost sebi i svom stilu neka nam svima ostane kao mala, lična pobeda u ovom tendencionalnom potrošačkom društvu.

justmelissa.rs o kreacijama Simone Manojlovich

Photo by Silvana Dogan

Simone Manojlovich

Italijanski Vogue je njenu kolekciju „Silent“ izabrao za 100 najboljih kolekcija na svetu. Studirala je u Zagrebačkoj školi primenjenih umetnosti i dizajna i na Fakultetu za tekstilnu tehnologiju i završila studije u Milanu na prestižnoj Haute Future Fashion Academi, gde je osvojila nagradu za dizajn. Predstavila je petnaest modnih revija. Dobitnica je nagrada za svoj rad na Fashion Vardrobe-u i Zagrebačkoj nedelji mode. Elementi dizajna Simone Manojlovich su: čistoća, minimalizam i arhitektura. Ovaj brend u svakoj kolekciji istražuje stvaranje novih formi bez jasnog seta silueta, strukture i kontrastnog materijala.

Na pitanje novinara šta je to dobar stil, odgovorila je:

“ Utisak koji ostavljate na drugima. Unutrašnja, neopterećena lepota. Način na koji govorite, kako se obraćate drugima, kroz gestove i uljudnost. Volim kada se čini da ljudi nisu previše zabrinuti za izgled, ali to je trik, oni su estete. Nasuprot tome, kada vidim da je neko proveo sate ispred ogledala. Manje je više! Uvek. “

Šta više reći za dve energije kada se u potpunosti slože, povežu nitima umetnika, kada dve osobe govore kao jedno, govore delima, gde sve nekako zastaje i ostaje samo fuzija. Simonina odeća u sastavu sa mojim tekstovima, sačinjavaju prostor umetničke slobode koji je ispunjen nekim novim tendencijama sa težnjom pronalaska izlaza iz koloseka prosečnosti. Ona koja se pominje u tekstu gore, ta Ona biće umetničko delo nastalo sinergijom gde je kreaciji pandan reč. Ta sinergija reči i dela, vizulenog i doživljenog, krotkog i oštrog, makaza i pera, tkanine i mastila, biće jedno neočekivano putovanje…

Pratimo se, do tada,

all love from Simone Manojlovich and justmelissa.rs

Share: