Kokoš i ostala živina

Teško je pisati na temu koja je osetljiva koliko i pranje belog veša sa roze čarapom. Uvek postoji šansa da čarapa neće pustiti boju i da će sve biti u redu. Opet, postoji velika verovatnoća da će na kraju pranja belo postati roze i sve ode bestraga… Medjutim, postoje danas savremene metode kako da roze postane ponovo belo i da greška bude ispravljena. Ali do te ispravke postoji prvi nalet razočarenja i mnogo truda da sve bude kao pre, čisto belo. I to belo nikada neće biti kao pre, uvek će postojati mali tragovi koji će nas podsećati na grešku koja je bila načinjena… Prevara, preljuba, vernost, vernik, monogamija, poligamija, poliandrija, bigamija. Toliko termina koji bi trebali da definišu ono što se zova ljudska potreba. Nisam više ni sama pametna koja od njih najbolje definišu našu prirodu, ali sam prilično sigurna da je upravo priroda sama po sebi dovoljna da se naglasi kao jedino presudno. Šta nam je to u prirodi a šta smo naučili?

Zašto sam izabrala ovu temu za obradu, ne znam ni sama, možda me ovih 30 tera da razmišljam u skladu sa godinama. A možda i činjenica da smo sve skloniji cinizmu, pretvaranju, ruganju, uobražavanju, preuveličavanju. Prevara je bilo od kako je sveta i veka, a posebno druge strane spremne da pristane na saradnju, bilo za pare, bilo za ljubav. Ljubav MOŽE biti na prodaju, zavisi samo kako je postavite i šta od nje očekujete. Kao malu roditelji su me vaspitavali u nekom postavljenom normativu ponašanja koje je opšte društveno prihvatljivo za jednu mladu damu. Što bi se reklo, zna se šta se sme a šta ne. Ta pravila su strogo važila kako za obrazovanje tako i za onaj put koji vas priprema da budete nečija žena, majka, snajka. Kako me Bog dragi dao pronicljivu i odveć mudru za svoje godine, pa da ne kažem, starmalu, shvatila sam da to što mi govore i nema neke preterane veze sa onim kako se i sami ponašaju. Moji modeli ponašanja polako otvaraju karte i upoznajem same ljušture onoga što oni sami jesu. LJUDI. Obični ljudi. Niko tu nije savršen i niko nije idealan. Daleko su od toga koliko i mi od Evrope. Iako smo geografski baš tu. Elem, polako shvatam da njihova priroda je neobično daleko zanimljivija od onoga što izlažu pred drugima. Niko tu nije sasvim ni veran ni odan ni monogaman. Svega po malo i dobijete pravu čorbu začinjenu krupnim zrnima bibera zvan ŽIVOT. Ljuto jeste, ali je čorba hranljiva i mora se jesti. Tako i njihov odnos potreban za nas kao porodicu da bude održiv, a ljuto i pogrešno je tu da se ako se može nekako izvadi iz te situacije i prosto se nastavi dalje. Tada sam prvi put shvatila cinizam onoga za šta kažu da je idealno.

Niti idealan brak, ni idealna majka, otac, sestra i brat. Nema idealnog rešenja, samo način i težnja da se dodje do cilja. Idealno je izmišljeno kako bi se nama samima udovoljila želja da mislimo baš onako kako želimo. Što je idealno meni, nije tebi, ali idealizam nas vodi do ostvarenja snova makar trajali jedan dan. Idealizovanje partnera, roditelja, prijatelja, dece, samo je vama svojstvena, to ublažava krivicu, neuspeh, one propale sopstvene snove koje ostvarujemo preko drugoga. A kada se osamite shvatite da je ipak samo ljuštura ono što ostaje, samo suva istina… E pa meni je ta istina otvorila oči i prvi put sam bila zahvalna roditeljima što su me upoznali sa svim aspektima života. I lepim i ružnim, blistavim i blatnjavim, trnovitim ali poučnim.

„Ne idealizuj mila, nikoga i ništa, širom otvori oči i videćeš spektar boja…“, reče mi majka i tada shvatih da je imala pravo samo na jednu grešku, to što je lagala mene da savršeno postoji, da smo to bili mi a bili smo miljama daleko od toga…

Zato sam kao mlada često bila suviše realna. I kada je ljubav u pitanju i sama ja, kao individua. Bila sam svesna sebe, svojih vrlina i mana. Nisam se dala zaludeti obećanjima, iako sam ih i sama često davala. Upoznala sam svog supruga kao jako mlada, odrastala uz njega i on uz mene, uplovili smo u brak i shvatila sam da postajemo ono dvoje ljudi kojih se jako dobro sećam, kako se prepiru u uglu mračne sobe. Zanese se čovek, poveruje u sve idealno i bajno. Onda shvati da je pre svega samo onaj gore čika sa bradom koji se pita i koji se grohotom smeje na svaki plan koji napraviš i sebi obećaš. Tako sam i ja shvatila da to što smo konačno priznali jedno drugom da smo nesavršeni i da želimo da se razvijamo, da se upoznajemo, da rastemo, jedan veliki korak unapred a opet dva unazad.

Kako treba da izgleda uspešan brak, kako ponovo steći prisnost? Da li je uplitanje treće osobe u nečiji odnos zamka ili slamka spasa? Struka je tu, psihologija kaže svoje pa izvolt’te. Evo nešto kao uvod.

Uzimanje partnera zdravo za gotovo

Partner nikada ne sme da postane usputna stvar za koju znate da postoji i da je uvek tu. Partnerom morate da se bavite, da negujete odnose sa njim, da mu uvek ukazujete poštovanje i dajete do znanja koliko ga volite. Ako to prestanete da radite, velike su šanse da zajedno završite u provaliji.

Akademik Vladeta Jerotić, bio je poznati neuropsihijatar, psihoterapeut i književnik. On je dosta pisao i obradjivao problematiku pitanja kojima se i ja ovde bavim, te je kroz knjigu “Čovek i njegov identitet”, pokušao da odgovori na pitanja: Šta stvarno znači biti zrela ličnost?

Evo kako je on odgovrio na par sasvim jednostavnih pitanja, sa još jednostavnijim i logičnijim odgovorima. A zašto je nama ljudima svojstveno da sve okrenemo na teži put pa i ova sasvim jednostavna životna pitanja i sami sebi damo odgovor bez uplitanja nauke? Verovatno onaj koji nas je stvarao, ma ko on bio, zna odgovor na ovo pitanje. Jer ga mi, očigledno još nismo dokučili i nema izgleda da ćemo skorije…

Kako treba da izgleda uspešan brak?

– U braku postoje četiri nivoa komunikacije između partnera: duhovni, intelektualni, emotivni i fizički. Za dobar brak, bar dva bi trebalo da funkcionišu. Kad popusti jedan ili dva, treba raditi na ostalim. Muž i žena, odnosno svako, treba da rade na svojoj individuaciji.

Koliko je ljubomora loša po brak?

– Ljubomora počiva na kaptativnoj ljubavi, u osnovi egoističnoj i pohlepnoj.
Afektivna osnova ljubomore je strah od odvajanja i strah od gubitka, otud u svakoj ljubomori ima potrebe za posedovanjem i gospodarenjem, koju porodična i šira društvena struktura pojačavaju ili slabe. Ljubomora je manje seksualna strast, više težnja za moći.

Šta to tačno znači?

– Ne treba mešati individualizam i individuaciju. Svi se rađamo kao individue, ali ovo drugo je proces razvoja koji vodi do ličnosti, koja se piše malim i velikim slovom. Razvijati samog sebe, dakle.

Kada se može reći da ima ljubavi u braku?

– Ilija Šugajev je napisao knjigu „Jednom za ceo život“ i tamo je zapisao da se ljubav stiče u braku. Zamislite to! Pričao mi je otac Justin crtice koje je čuo prilikom ispovedanja muškaraca i žena. Jedna od njih mu je rekla da svako jutro zagnjuri glavu u pazuh svog muža. Bili su već dugo zajedno, imali odraslu decu. Kada ju je upitao zašto, ona mu je odgovorila da joj tamo miriše.

Imate li savet?

– Citiraću Majndorfa koji kaže da monogamna zajednica muškarca i žene zasnovana na večnoj ljubavi postoji samo kao ideal. Zbog toga svako treba da neguje brak. Nije lako sačuvati ljubav. I nije isto u 50. kao kada ste imali 20 godina. Razvijajte se. Negujmo brak što duže. Šta ćemo bez braka? Trećina Evropljana neće brak, a zašto mladi neće? Zato što su imali loš primer roditelja. Najbolji je negovati ga da doživite zlatnu svadbu.

Imajući sve ovo u vidu, opet nekako ostaje mi nedorečeno jedno pitanje. Da li je ona treća osoba u odnosu dvoje ljudi, slamka spasa ili slamka razdora?

– Do prevare u braku najčešće dolazi kada nestane strasti, sreće, zadovoljstva, pa partner, najčešće suprug, počne da traži nešto sa strane. Međutim, to nekada može biti i ključ za spas braka, jer se nakon prevare muž svojoj porodici vraća mnogo zadovoljniji – kaže seksolog i urolog Aleksandar Milošević.

Naravno i ovde imamo čitavu plejadu onih koji govore i za i protiv, nauka sa jedne strane a sa druge čist ljudski egoizam. Moje je moje i odabi. E sad, da li je moje moje ili samo ja tako mislim? Nema tu prevelike nauke niti je potrebna neka velika mudrost da bi se do zaključka došlo. Jer je sve toliko individualno, samo nama svojstveno, da nema osobe zaista koja može pročitati ono što je nama u glavi, mislima, duši, osećanjima. Te stoga, treća osoba, bilo u vezi, braku, pa i kada igrate lastiš, ili je od koristi ili samo smetnja. U lastišu kada igrate dvoje drži lastiš, treći preskače. U vezi dvoje se voli a treći čeka sredu kao dan za bludničenje. Pa ako je i u tom lastišu treća osoba neophodna, možda je i u ovoj korelaciji? Koliko vas sme da se zakune da mu je partner veran, a da mu pritom ne gleda u telefon, ne prati ga i nema nikakve druge informacije. Samo suvo poverenje. Hm? Koliko vam je palo na pamet da možda vaš partner ili partnerka, odlaze sredom na neko tamo mesto tužni i iscrpljeni, a vraćaju se vama kući nasmejani i puni života. Kako bi sada gledali na ovo? Kome bi smetalo ono što ne zna, zar ne. Sve dok je svima dobro, niko se ne žali. Dok jedno donosi novac i živi se u izobilju niko se ne seti da pita odakle mu sav taj novac. E tu smo mi ljudi pali. Taj test smo pali kao cinični i dvolični, egoisti. Niko se neće buniti dok je sve naizgled u redu, novac, sreća, putovanja, besna kola. Lepe slike na Instagramu i Fejsu, porodični selfiji. A šta je u pozadini priče, svi se prave kao, ne znaju.

I kako onda doći do odgovora vredan milione. Prevara, da ili ne. Meni lično više ništa ne smeta jer sam toliko sazrela, postala svesna svojih kvaliteta i onome čemu težim, sebi sam postavila prioritete, da mi tudji život ili bolje rečeno nešto drugačiji život moga supruga u tom smislu, zaista nije vredan pažnje. Sve i da ga ima, a ja ne znam, svaka čast na umeću skrivanja. Ako ga i nema, opet svaka čast to je tvoj izbor da voliš samo mene. Isto tako znam da i on ima isto mišljenje. Jer smo dosta toga prošli, rasli smo zajedno a mišljenja gradili kroz iskustva i razne dogodovštine. Te tako smatram da se od te monogamije napravi čitava halabuka samo da bi se održao sistem, vera, da narod ne bi lutao kao stado bez pastira. Lakše je svetom upravljati ako postavite neke norme kao svetinje ili kao zakone. Od nastanka sveta lome se koplja o tome postoji li i koji je to model koji obezbedjuje najbolji odnos izmedju muškaraca i žena. Nema konačnog odgovora, samo ispadamo kokoš, obična pilićarija. Da li je to monogamija, bigamija, poligamija, poliandrija u kojoj je žena u matrijahatskim društvima spavala sa više muškaraca. Ili u nekim plemenima gde još uvek je vodja jedan a žena je puno, dece još više. Kažemo primitivni su, a opet trućamo o filozofiji čoveka pa odlazimo na kraj sveta da tražimo baš kod njih po džunglama spas i za dušu mir. Moderni a nesrećni, primitivni pa odbačeni. Gde je tu više granica izmedju onoga što je ispravno a gde pogrešno? I dokle ide granica našeg cinizma?!

Nisam pametna toliko. Sebi sami dajte odgovor na pojedina ovde postavljena pitanja. Verujem da je jedino srećan čovek zaista voljen. Kada kažem imam poverenja mislim na to da me partner neće izdati kao čovek čoveka. A da li ću ja njega ili on mene prevariti pa razočarati, svela bih iz ove perspektive kao sasvim nedolično ponašanje dva zrela konja koja se bave glupostima. Koga briga ko se sa kim keca, samo se zaštitite i nema problema. Budi mi veran drug, odan prijatelj i voli me kao majku tvoje dece, za sve ostalo, džaba ti trud… Ne zanima me.

I sve dok budemo razmišljali kao kokoš i ostala živina, kitili se tudjim perijem sve zarad savršene slike društva, dok budemo prstom upirali jedni na druge ko je kurva a ko kurvar, nema nama dalje istinske sreće do kofe pune kukuruznih zrna. Sve je stvar izbora, ko prepljubnik a ko ljubavnica, ko uzorna žena, a ko savršen muž, svako treba da bude svestan svoje uloge i težine koju ona nosi. Nema idealizacije. Samo surova istina i ništa van nje.  Nismo mi ni izmislili prevare, malo smo ih modernizovali, sve je isto, samo menja svoje oblike. Od toliko morala svuda oko nas svi smo se namorali. Varamo u brakovima, u partijama, na poslu, na ulici, svuda. Samo su nam opravdanja različita i mi nikako nismo krivi. Uvek je kriv neko treći. Nisam ja za prevare, nisam ni za monogame, ja sam za parolu pusti me bre da živim kako znam i umem. A što se tiče ljubavi da zaključim onu staru poslovicu,

Ako je vaše, vratiće se, ako ne, onda nikada vaše nije ni bilo.

Pametnom ovde dosta da gleda svoj put…

Koki, koki, koki… KUKURIKUUUUUUUUU!!!!!

 

 

 

 

 

Korišćeni neki delovi iz teksta VESTINET i Telegraf.

Share: